- Kategorija: O savjetovalištu
Anksioznost je odgovor organizma na prijetnju ili opasnost za koju mislimo da ne možemo izaći na kraj sa njom. U ovom slučaju precjenjujemo opasnost, a podcjenjujemo svoje sposobnosti. Javlja se reakcija organizma koja je identična reakciji kada se pojavi strah zbog prijetnje, a to je pokretanje amigdale koja podstiče nadbubrežnu žlijezdu da luči adrenalin i kortizol, te na taj način podiže puls i broj respiracija u minuti. Ovom reakcijom tijelo se sprema za borbu ili bijeg. Međutim, potrebno je razlikovati strah od anksioznosti, jer je pojava straha vezana za uočenu i realnu prijetnju i zbog toga je pomenuta reakcija organizma korisna. To se ne može reći za anksioznost koja se javlja kao pretpostavka da je određen stimulus ili događaj prijetnja, iako objektivno to nije slučaj, samim tim, gore pomenuta reakcija nije korisna.
Ova pojava se fiziološki manifestuje povišenim brojem otkucaja srca i ubrzanim disanjem, dok se pažnja usmjerava na pretragu opasnosti, predviđanje i pronalaženje rješenja. Pažnja se usmjerava i na dešavanja u tijelu i pored toga javlja se briga. Ukoliko nismo voljni da dozvolimo sebi da budemo anksiozni nekoliko trenutaka i ukoliko se upustimo u borbu sa mislima, zaglavljujemo se u začaranom ciklusu, koji produžava ovo stanje u nedogled. Pored toga, na ovaj način možemo razviti ostale anksiozne poremećaje kao što su generalizovani anksiozni poremećaj, napad panike, različite fobije, opsesivno-kompulzivni poremećaj...
Sam tretman uključuje psihoedukaciju klijenta i vježbanje različitih tehnika, te kroz određeni broj seansi ove pojave smanjuju svoj efekat ili u potpunosti nestaju, zavisno od voljnosti i spremnosti klijenta da radi na sebi.
Autor teksta: Danilo Ciganović, psiholog
- Kategorija: O savjetovalištu
Depresija je sniženo raspoloženje koje traje većinu dana i većinu vremena, te se pojavljuje u kontinuitetu najmanje dvije sedmice. Javlja se gubitak interesovanja za stvari koje su nas prije interesovale, smanjen/povećan apetit, smanjeno/pretjerano spavanje, emocionalna utrnulost... U ovom stanju kakva god da su spoljašnja dešavanja, unutrašnji doživljaj je težak i negativan, te osoba ima pesimističnu sliku o svijetu i sebi.
Faktori nastanka depresije mogu biti biološki, socijalni i mogu biti aktuelna dešavanja u našem životu. U takva dešavanja spadaju doživljeni ili zamišljeni gubitak, kada se trudimo oko nečega/nekoga i na kraju to ne dobijemo. Takođe, to mogu biti nezadovoljene potrebe i želje, gubitak smisla života, gubitak moći i ugleda, doživljaj nepravde...
U razgovoru sa klijentima, tragamo za okidačima depresije, te kada se prvi put pojavila u njihovom životu. Ispitujemo da li je biološkog, socijalnog porijekla ili je prouzrokovana aktuelnim dešavanjima. Treba spomenuti, da određen procenat depresije nema zvaničnog uzroka, stoga nam je važnije na koji način klijent održava svoje stanje depresivnim.
U psihoterapeutskim seansama, učimo klijenta da ne radi ono što mu govori depresija, a to je da se povuče, leži, zatvori u sebe i svoje prostorije. Naravno, da je teško pokrenuti se u takvom stanju, ali počinjemo sa malim koracima, kako bi iz tih aktivnosti postepeno stvarali male uspjehe i povećavali motivaciju. Te aktivnosti formiramo nakon što utvrdimo klijentove vrijednosti. Ne treba zaboraviti da čitav ovaj proces mora biti prožet empatijom i saosjećanjem od strane psihoterapeuta, za koje se smatra da su ključni faktori u tretmanu ovog fenomena.
Autor teksta: Danilo Ciganović, psiholog
- Kategorija: O savjetovalištu
Prof.dr Nebojša Macanović je doktor pedagoških nauka. Trenutno je zaposlen na Univerzitetu u Banjoj Luci. Ekspertiza njegovog pedagoškog rada su djeca i mladi socijalno neprilagođenog ponašanja. Posebno se bavi djecom koja su ovisna od društvenih mreža i interneta, a način koji koristi u radu sa ovom populacijom je kombinacija individualnih razgovora i radionica. Autor je brojnih naučnih radova i publikacija iz ove oblasti.
Tel: 065 609 929 email:
Doc. dr Tatjana Marić je doktor pedagoških nauka, transakcioni analitičar‒TA praktičar, psihotarapeut u edukaciji. Prije zasnivanja radnog odnosa na Univerzitetu, radila je 18 godina kao školski pedagog. Fokusirana je na individualni i grupni rad sa djecom školskog uzrasta i njihovim roditeljima, kao i rad sa adolescentima i mladima koji imaju određene probleme ili prolaze kroz teškoće u razvojnim fazama. Specijalizovala se u razvijanju odnosa roditelj–dijete, osnaživanju i razvoju potencijala djeteta/adolescenta/mlade osobe.
Tel: 065 973 555 email:
Danilo Ciganović je diplomirani psiholog i KBT psihoterapeut pod supervizijom. Fokusiran je na individualni rad sa adolescentima i odraslima. Bavi se anksioznošću, depresijom i stresom koji prouzrokuju psihičku patnju. Pored navedenog, sa klijentima radi na njihovom ličnom rastu i razvoju, kako bi živjeli ispunjenijim i srećnijim životom.
Tel: 065 985 724 email:
- Kategorija: O savjetovalištu
Vrlo često su mi roditelji upućivali poruke „Nemoj biti važan/a”. Iako sam svojim roditeljima bila važna, oni su se plašili da će pokazivanjem ljubavi (maženjem, milovanjem, ljubljenjem) i izgovaranjem riječi „Volim te” će se pokvariti dijete, da ću se smekšati i postati pretjerano socijalizovano dijete. Vaspitana sam u duhu da je skromnost vrlina, a da samouvjerenost i nije tako dobra osobina. Skromnost se u našoj kulturi, u porodicama često prenosi sa generacije na generaciju, kao kulturološka vrijednost. Generacije mojih roditelja su često prenosile na djecu još jedan imperativ „Ugodi drugima!”. To može često dovesti do prkosnog djeteta kod koga se javlja inat i ljutnja, koje ne zna kako da to pokaže, već mu se počnu javljati česte glavobolje i stomačne tegobe, te povlači u sebe.
Djecu trebamo naučiti da iskažu svoje potrebe i želje, da shvate da nisu odgovorna za osjećanja drugih. Da shvate da imaju pravo da žele i da svoje želje pokažu drugima bez obzira kako će oni reagovati. Kao i sa ne pokazivanjem osjećanja, slično je i sa mišljenjem, treba se osloboditi poruka: „Nema šta da misliš, ja sam tu da mislim”. Djeca su sposobna da misle, imaju „mozak” i mogu da ga koriste. Ovako ih pozivamo da uvide da su odgovorni za sebe i svoj život, te da razmišljaju o svom ponašanju i da preuzmu odgovornost za njega. Sposobni su da samostalno donose odluke o svom životu i da spoznaju da se te odluke mogu mijenjati. Jedan od glavnih zadataka nas odraslih je da ih osamostalimo i olakšamo odrastanje u ovoj avanturi zvanoj život.
Autor teksta doc.dr Tatjana Marić
- Kategorija: O savjetovalištu
Ljudi često imaju zabludu da bi prirodno trebalo da znaju kako da vaspitaju svoju decu i da je
sramota ako ne znaju. Istina je da je većina ljudi imala samo jedan primjer vaspitanja, od svojih
roditelja, u jednom vremenu u kom su odrastali i da su se mnoge stvari promijenile, a da njima
nedostaju metode i tehnike da se nose sa svim izazovima današnjice. Roditelji često nisu spremni
da potraže pomoć jer smatraju da to znači da nisu dovoljno dobri roditelji, a u stvari upravo
priznanje da nešto ne znamo, nam otvara vrata spoznaji i omogućava nam da budemo bolji.
Niko se ne rađa sa vještinama roditeljstva, roditeljstvo se uči. Sjećate se kada ste polagali
vozački ispit? Morali ste naučiti pravila, završiti obuku i konačno izaći na ispit vožnje na ulicu,
dok za podizanje djeteta nije potrebna nikakva dozvola. Zar vaspitanje djeteta nije važnije od
vožnje auta?
Od dana kada roditelji donesu novorođenče kući iz bolnice, do dana kada to mlado stvorenje
napusti roditeljski dom da bi živjelo nezavisno, roditelji se suočavaju sa mnogim pitanjima i
odlukama. Koliko će biti strogi, koliko će nezavisnosti dati djetetu, kako će, prema razvoju
djeteta donositi i provoditi pravila, kako će osigurati dobar odnos sa braćom i sestrama, kako će
pomoći djeci u teškim situacijama, samo su neka pitanja o kojima roditelji moraju razmišlјati.
Možda smo svi mi odlučili da pri vaspitavanju svoje djece nećemo ponavljati greške ono što su
činili naši roditelji. Kada postanemo roditelji, u želji da izbjegnemo greške svojih roditelja,
trudimo se da se ponašamo suprotnočime možda pravimo još veću grešku. S druge strane,
nesvjesno smo preuzeli neke postupke naših roditelja, kao jedini mogući put u vaspitanju. Imamo
razne dileme i pitamo se jesmo li mogli nešto bolje uraditi. Kako pomoći djeci u odrastanju? –
jedno je od ključnih pitanja koje postavljamo svi. U jedno sam sigurna da svojoj djeci želimo sve
najbolje da uspiju u životu i budu srećna.
Autor teksta doc.dr Tatjana Marić