Ljudi često imaju zabludu da bi prirodno trebalo da znaju kako da vaspitaju svoju decu i da je
sramota ako ne znaju. Istina je da je većina ljudi imala samo jedan primjer vaspitanja, od svojih
roditelja, u jednom vremenu u kom su odrastali i da su se mnoge stvari promijenile, a da njima
nedostaju metode i tehnike da se nose sa svim izazovima današnjice. Roditelji često nisu spremni
da potraže pomoć jer smatraju da to znači da nisu dovoljno dobri roditelji, a u stvari upravo
priznanje da nešto ne znamo, nam otvara vrata spoznaji i omogućava nam da budemo bolji.
Niko se ne rađa sa vještinama roditeljstva, roditeljstvo se uči. Sjećate se kada ste polagali
vozački ispit? Morali ste naučiti pravila, završiti obuku i konačno izaći na ispit vožnje na ulicu,
dok za podizanje djeteta nije potrebna nikakva dozvola. Zar vaspitanje djeteta nije važnije od
vožnje auta?
Od dana kada roditelji donesu novorođenče kući iz bolnice, do dana kada to mlado stvorenje
napusti roditeljski dom da bi živjelo nezavisno, roditelji se suočavaju sa mnogim pitanjima i
odlukama. Koliko će biti strogi, koliko će nezavisnosti dati djetetu, kako će, prema razvoju
djeteta donositi i provoditi pravila, kako će osigurati dobar odnos sa braćom i sestrama, kako će
pomoći djeci u teškim situacijama, samo su neka pitanja o kojima roditelji moraju razmišlјati.
Možda smo svi mi odlučili da pri vaspitavanju svoje djece nećemo ponavljati greške ono što su
činili naši roditelji. Kada postanemo roditelji, u želji da izbjegnemo greške svojih roditelja,
trudimo se da se ponašamo suprotnočime možda pravimo još veću grešku. S druge strane,
nesvjesno smo preuzeli neke postupke naših roditelja, kao jedini mogući put u vaspitanju. Imamo
razne dileme i pitamo se jesmo li mogli nešto bolje uraditi. Kako pomoći djeci u odrastanju? –
jedno je od ključnih pitanja koje postavljamo svi. U jedno sam sigurna da svojoj djeci želimo sve
najbolje da uspiju u životu i budu srećna.
Autor teksta doc.dr Tatjana Marić