Vrlo često su mi roditelji upućivali poruke „Nemoj biti važan/a”. Iako sam svojim roditeljima bila važna, oni su se plašili da će pokazivanjem ljubavi (maženjem, milovanjem, ljubljenjem) i izgovaranjem riječi „Volim te” će se pokvariti dijete, da ću se smekšati i postati pretjerano socijalizovano dijete. Vaspitana sam u duhu da je skromnost vrlina, a da samouvjerenost i nije tako dobra osobina. Skromnost se u našoj kulturi, u porodicama često prenosi sa generacije na generaciju, kao kulturološka vrijednost. Generacije mojih roditelja su često prenosile na djecu još jedan imperativ „Ugodi drugima!”. To može često dovesti do prkosnog djeteta kod koga se javlja inat i ljutnja, koje ne zna kako da to pokaže, već mu se počnu javljati česte glavobolje i stomačne tegobe, te povlači u sebe.
Djecu trebamo naučiti da iskažu svoje potrebe i želje, da shvate da nisu odgovorna za osjećanja drugih. Da shvate da imaju pravo da žele i da svoje želje pokažu drugima bez obzira kako će oni reagovati. Kao i sa ne pokazivanjem osjećanja, slično je i sa mišljenjem, treba se osloboditi poruka: „Nema šta da misliš, ja sam tu da mislim”. Djeca su sposobna da misle, imaju „mozak” i mogu da ga koriste. Ovako ih pozivamo da uvide da su odgovorni za sebe i svoj život, te da razmišljaju o svom ponašanju i da preuzmu odgovornost za njega. Sposobni su da samostalno donose odluke o svom životu i da spoznaju da se te odluke mogu mijenjati. Jedan od glavnih zadataka nas odraslih je da ih osamostalimo i olakšamo odrastanje u ovoj avanturi zvanoj život.
Autor teksta doc.dr Tatjana Marić