Novosti

Doc. dr Nebojša Macanović: Neki novi klinci – Homo zappiensi
Kategorija:
22.07.2014

Umrežavanje svijeta i brojne promjene koje su se dogodile krajem XX i početkom XXI vijeka uticale su na javljanje novih potreba i interesovanja mladih. One su najindikativnije na područiju ekonomije i tehnologije, ali i u obrazovnom sistemu. Današnji učenici i studenti su se radikalno promijenili. Oni nisu promijenili samo odjeću i stil u odnosu na prijašnje, nego na potpuno drugačiji način razmišljaju i obrađuju informacije od svojih prethodnika. Oni prolaze i doživljavaju drugačija iskustva od prijašnjih učenika. Zahvaljujući eri tehnologije stvorena je nova generacija mladih koja znanja usvaja na drugačiji način od onoga u školama. Ova činjenica ukazuje na potrebu radikalnih promjena u obrazovnom sistemu koji je neophodno redizajnirati i prilagoditi potrebama novih generacija mladih ako želimo da ih pripremimo za život i izazove u XXI vijeku. Danas mladi sve više znanje usvajaju kroz razne vidove neformalnog i informalnog učenja, te na takav način zadovoljavaju svoje potrebe i interesovanja. Formalno obrazovanje više nije jedini vid učenja. Nove generacije učenika sve više su samostalni u istraživanju, kreiranju, filtriranju i zadržavanju novih informacija.

U svijetu u sferi obrazovanja dešavaju se progresivne promjene upravo zbog potrebe da se prate nova tehnološka dostignuća koja se dinamički mjenjaju i usavršavaju što zahtjeva stalnu aktuelnost znanja. Oblinger (2003) smatra da se u obrazovnom sistemu javljaju “novi” učenici koji su se formirali pod utjecajem svijetskih dešavanja i novih tehnologija. Ti učenici nisu pasivni konzumenti obrazovnih izvora znanja. Krajem 80-ih godina XX vijeka djeca su rađana u naprednom tehnološkom okruženju. Današnji učenici, od vrtića do fakulteta, prva su generacija koja je odrasla uz digitalnu tehnologiju, sa kompijuterskim mišem u ruci, daljinskim TV upravljačem, mobilnim telefonom i drugim elektroničkim uređajima za komunikaciju i zabavu. Ta ista generacija očekivana je posljedica uključivanja savremenih digitalnih tehnologija u svakodnevni život, gdje se sve tehnološke prednosti koriste u svrhu jednostavnije komunikacije, učenja ili igranja. Mnogi alati digitalnog doba kao što su računarske igre, Internet, e-pošta, messenger, wiki i blogovi integralni su dijelovi njihovog života (Veen, 2003). Došlo je vrijeme ličnih i participirajućih medija. Upotreba mass medija opada, dok online komuniciranje s vršnjacima, pretraživanje informacija i zabava na Internetu, svakim danom postaje sve popularnije (Wijngaards, Fransen, Swager, 2006). Tehnologija je drastično promijenila način na koji današnja generacija djece (učenika) živi, uči, razmišlja. Riječ je o homo zappiens generaciji, djeci kojoj su lični računar, Internet, mp3, mobitel, te svi „stari“ mediji, činili prirodno okruženje za odrastanje. Homo zappiensi predstavljaju generaciju koja je rođena sa kompijuterskim mišem u rukama i kompijuterskim ekranom kao prozorom u svijet (Tapscott, 1998).

Izraz Homo zappiens osmislio je i prvi put javno predstavio na konferenciji u Oslu, 2000. godine, nizozemski univerzitetski profesor Wim Veen, koji se godinama bavi uticajem informaciono-komunikacione tehnologije na obrazovanje i pedagogiju. Naziv homo zappiens izveden je iz latinske riječi „homo“ (čovjek) i onomatopeje mahanja laserskim oružjem „zap-zap-zap“ odnosno prebacivanja televizijskih kanala uz pomoć daljinskog upravljača. Homo zappiensi igraju računarske igrice, komuniciraju uz pomoć raznih alata i softvera, sklapaju virtualna prijateljstva, preferiraju Internet i mobilne telefone umjesto štampanih medija (Veen & Vrakking, 2006).

Homo zappiensi predstavljaju generaciju za koju je učenje igra. Njima škola predstavlja mjesto za druženje s prijateljima, a ne mjesto za učenje (Veen, 2003). Ta generacija djece (učenika) odrasla je uz tehnologiju i uči kroz kompijuterske ekrane, ikone, zvukove, slike i računarske igre, istražujući i ispitujući druge. Kao očekivana posljedica javio se je i drugačiji način zaključivanja, nelinearan pristup učenju, informacije se usvajaju brže, radi se više zadataka odjednom (multi-tasking) itd. Homo zappiense karakterišu 4 vještine i to:  ikoničke vještine, multi-tasking, istovremena obrada različitih vrsta informacija i  nelinearni pristup učenju  (Veen & Vrakking, 2006). „Homo zappiensi su samousmjeravajući učenici, „nano” učenici, digitalni mislioci, iskusni komunikatori i kreativni rješavači problema, te su razvili nove vrijednosti u suprotnosti s vrijednostima prijašnjih generacija pripremajući se za kreativno i haotično društvo” (Vrcelj, Klapan, Kušić, 2009:757). Upravo takav sistem vrijednosti i odnos prema znanju često dovodi do nerazumjevanja i neprihvatanja nove generacije učenika od strane ranijih „predigitalnih” generacija.

Kako bi naglasio razliku između nove generacije učenika i prijašnjih generacija Prensky (2001) je upotrijebio termine digitalni urođenici i digitalne pridošlice. Današnje učenike nazvao je digitalnim urođenicima jer su oni izvorni govornici digitalnog jezika računara, igrica i Interneta. Nas ostale, koji nismo rođeni u digitalnom svijetu, ali smo se u jednom trenutku života našli okruženi novom tehnologijom, naziva digitalnim pridošlicama. Digitalne pridošlice socijalizirali su se na drugačiji način i uvijek će jednom nogom ostati u prošlosti. Razlika između digitalnih urođenika i pridošlica vidljiva je i u nekim svakodnevnim poslovima koje obavljamo pa tako npr. digitalni urođenik neće printati svoju e-poštu i dokument će uređivati i čitati direktno na računaru.

Iako mnogi stručnjaci kritikuju i ukazuju da ovakav uticaj informacione-komunikacione tehnologije može imati negativan odraz na pravilan razvoj djeteta, pogotovo na njihovo zdravlje, sasvim je jasno da živeći i radeći u informacionom dobu ovakav vid odrastanja postaje neminovnost, a na našem obrazovnom sistemu i drugim faktorima socijalizacije ostaje zadatak da se prilagode potrebama nove genaracije djece. Nove generacije učenika odrastaju uz nova tehnološka dostignuća koja moraju biti i sastavni dio obrazovanja, ako želimo da odgovorimo na njihove zahtjeve. Kakvu školu i obrazovanje trebamo u XXI vijeku najbolje oslikava Tofflerova (1981) misao da u XXI vijeku neće biti nepismen onaj koji ne zna da čita i piše, nego onaj koji ne želi da uči. Ova misao najbolje oslikava sve one aspekte kojima društvo treba da teži, te ukazuje kakavo nam je obrazovanje potrebno u novom vijeku.

Zato drage kolege nastavnici kada vas učenici i studenti nezainteresovano slušaju, šalju SMS poruke ispod klupa, gledaju u prazno ili spavaju na nastavi sjetite se da su to nove generacije koje traže savremeniji i interaktivni način rada primjeren  XXI vijeku.