Svi smo išli u školu. Gotovo svima, i bez obzira što su nekima od nas školski dani bili ugodni i dragi, drugima neugodni i stresni, period školovanja predstavlja najznačajniji period u našem rastu i razvoju. Naučili smo mnogo o sebi, drugima, svijetu. Na osnovu vlastitog iskustva znamo mnogo o samom učenju i školovanju. Ili samo mislimo da znamo jer se tako osjećamo sigurni? Da li su ta iskustva i stavovi dovoljni roditeljima i nastavnicima u obrazovanju djece u današnjem vremenu? Svjedoci smo vremena u kojem su djeca preopterećena školskim obavezama, pohađanjima raznih sportskih treninga, kurseva stranih jezika, malih škola genijalaca i ko zna već čega ne. Djeca danas teško mogu da se zadrže na jednom mjestu duže od 10 minuta, nastavnici kažu da djeca u školi nemaju koncentraciju, a roditelji imaju isti problem kod kuće, djeca uče 10 minuta i ne mogu više, počinju da se vrpolje, ustaju, traže stumulans. Nešto se promijenilo u odnosa na nas, kada smo sjedili satima u školi i učili kući. Naša djeca primaju mnogo veći broj stimulansa nego što smo to mi imali kada smo bili djeca. Danas djeca primaju veliki broj informacija, koje moraju da obrade, nemaju dubinu obrade tih informacija, i tu se zapravo javlja problem. U virtuelnom svijetu, u kojem današnja djeca provode većinu vremena, na primjer u video igricama imaju veliki broj senzacija koje zadovoljavaju njihove potrebe. Dijete naučeno na virtuelni svijet, kada izađe iz njega sve mu je dosadno. U školi treba da sluša klasičnu nastavu, da uči definicije napamet ponavljaući 5 do 6 puta i brzo je zaboravi. Ako već mora da uči, moraju se promijeniti metode učenja u školi. Moramo naučiti djecu kako da misle. To je sušina obrazovanja -naučiti djecu da misle, razmišljaju i primjenjuju naučene informacije u realnom životu.
Autor teksta prof.dr Tatjana Marić