Često u radu sa djecom susrećem roditelje koji dovode djecu u naše savjetovalište zbog nezainteresovanosti djece za neke, po njima, uobičajne stvari. One se uglavnom odnose na njihovo slobodno vrijeme i školske probleme. Priče najčešće počinju: upisao sam ga na fudbal pa poslije tri mjeseca je to napustio. Onda sam ga upisao na košarku pa i tu je bio 6 mjeseci pa odustao, a onda sam odlučio da ga upišem na karate da zna da se brani, ali i to je brzo napustio. Roditelji prateći sportove koji su po njima najpopularniji i najmasovniji misle da su kao stvoreni za njihovu djecu. Nikad se ne upitamo šta djeca zapravo žele ili ih uputimo i pokažemo i neke manje popularne sportove koji bi njima više odgovarali. Neki klinci su se oduševili sa stonim tenisom i šahom kada sam im to pokazao, a neki sa odbojkom i plivanjem. Neka djeca imaju lošiju motoriku pa im ovakvi sportovi više leže, tj. lakše i bolje napreduju što im stvara veće samopouzdanje i motiviše ih da budu istrajniji u radu. Većina roditelja prihvata naše sugestije i javljaju nam se da su djeca zadovoljna i da napreduju. Da su se mnoge stvari promjenile nabolje pa i sam odnos prema školi i drugim obavezama, jer su zadovoljnija i sretnija. I mi smo, jer smo ih uputili na sportove koji im više odgovaraju i vratili osmjeh na njihova lica, te riješili problem zbog kojeg su roditelji tražili našu stručnu pomoć.
Autor teksta prof.dr Nebojša Macanović