Bude se uzimaju telefon u ruke, odlaze u toalet i nose telefon sa sobom, idu u školu i nose telefon, vraćaju se iz škole i odmah sjedaju na krevet da igraju igrice, izađu napolje i traže konekciju pored najbližeg kafića u naselju da gledaju Tik Tok i sl., rade brzinski zadaću da nastave sa telefonom, idu s nama u goste i kao zombi fokusirano samo gledaju u telefon ne želeći da se igraju ili učestvuju u razgovoru, sto puta bez uspjeha im ponavljamo da spreme sobu, ne javljaju se na telefon kada nam trebaju, često spreme pogrešne knjige za školu ili zaborave šta su trebali uraditi za zadaću, pričaju samo o igricama, odemo na odmor a oni samo pitaju za šifru i konekciju, gdje god da se pomjerimo, doručkuju i drže telefon naslonjen na hljeb i gledaju igrice ili neki video klip ili nekog jutjubera.....i tako beskonačno možemo pisati kako se ponašaju naša djeca. Večina nas roditelja se u ovim primjerima prepoznaju.
Pokušavamo da ih upišemo u razne škole sporta, klubove, muzičke škole, sekcije za programiranje ili kurs stranog jezika ne bi li nešto promjenili. Ipak nismo se zapitali da li mi možemo nešto da radimo zajedno sa njima ne upućujući ih na druge, a opet da ih animiramo možda čak i bolje od drugih. Možda će djeca biti motivisanija ako mi umjesto škole sporta provedemo tih sat vremena igrajući se s njima u parku ili u naselju. Možda da krenemo od toga ko će se ujutru brze obući i spremiti krevet za neku sitnu opkladu, možda da zajedno napravimo doručak ili odemo u nabavku...Kroz ove zajedničke aktivnosti osjetićemo i prepoznati šta djeca zapravo žele da rade i da popune svoje vrijeme. Vidjećete i sami telefon će biti mnogo manje u ruci, a vi ćete biti mnogo srećniji i zadovoljniji.
Autor teksta prof.dr Nebojša Macanović